SELECTION OF WRITINGS - Other

See also: Books •Scripts • Essays • Papers

OTJERALA ME LJUDSKA GLUPOST!

Naum Panovski, makedonski redatelj koji vec deset godina ^ivi i radi u SAD-u gdje je postavio brojne predstave, trenutno predaje na odsjeku za dramu 'The Catholic University of America' koji je za studij glume rangiran medu prvih 20 americkih fakulteta. Za dubrovnikportal govori o razlozima odlaska iz Makedonije i ponovnom dolasku u Dubrovnik. Govori što razlikuje americku kazališnu publiku od ove naše. Oduševljen je s americkim obrazovnim sustavom, a kako sada stvari stoje vec iducu godinu Panovski ce raditi s medunarodnim studentima i to u Dubrovniku.

Je li razlog posjete Dubrovniku, poslovne ili privatne prirode?

Ovog puta u Dubrovnik dolazim poslovno, mada uvijek tra^im neke poslovne razloge kako bi mogao doci u Dubrovnik jer ga uistinu smatram svojim gradom. Mnogo sam dolazio u Dubrovnik, ovdje sam i radio, a ovaj put dolazim vezano za dogovor o suradnji mog maticnog fakulteta iz Washingtona gdje predajem na odjelu za dramu, i Kazališta Marin Dr^ic. Naime, inicijator sam, zajedno sa svojim americkim kolegama, pokretanja edukativnog medunarodnog programa za studente glume i re^ije koji bi se trebao odr^avati u Dubrovniku. Baš ovih dana dosta razgovaram s ravnateljem Marinom Gozze-om, ideja postoji, volje imamo i sada trebamo ovu odlicnu ideju stvaranja mre^e i povezivanja Dubrovnika s Amerikom i u dramskom smislu, ostvariti.

Hoce li infrastruktura kazališne kuce, moci udovoljiti takvom programu?

Naravno da hoce. Kazalište ima divnu pozornicu, ne samo u povijesnom smislu vec i u funkcionalnom. Tu je još i mala scena u ‘Bursi’, a Dubrovnik je sam po sebi velika ^iva pozornica. Razmišljajuci o tehnickim zahtjevima ovog projekta, mislim kako su svi uvjeti zadovoljeni.

Vratimo se na pocetak 90’, kako ste se odlucili napustiti Makedoniju i otici cak u SAD?

To je duga prica…Vec 70-tih kada sam otišao u New York, poceo sam drukacije razmišljati o svom radu. U to vrijeme u Makedoniji sam va^io za covjeka koji je preveliki prijatelj s Albancima (to se nastavilo i kroz 80-te), što nije bilo ‘dobro’ po mene. Takav epitet sam zaradio jer sam se zalagao za poštovanje ljudskih prava. U tom kontekstu smatram kako je jezik najva^niji segment identiteta jednog naroda i kako svakom narodu treba dozvoliti da se izra^ava na svom materinjem jeziku. To se mojim makedonskim ‘prijateljima’ nije svidjelo. S druge strane, zalagao sam se za gradansku Makedoniju. U svojim nastupima u javnosti govorio sam kako Makedoniju treba unaprijediti agrarno, gospodarski i duhovno, što je opet bilo protiv albanskog tradicionalnog etnocentrickog i plemenskog nacina ^ivota. To se svakako njima nije dopalo tako da su i na jednoj i na drugoj strani ograniceni postupci definirali stvari. I tako, otjerala me ljudska glupost!

Kako onda objašnjavate trenutacna zbivanja u Makedoniji?

Mnogi pricaju o povijesnim razlozima kojima opravdavaju sadašnje sukobe. Mogu samo reci da ovdje nema povijesnih razloga vec samo pljacka, kriminal i korumpiranost. S druge strane, onaj dolje prostor je vrlo va^an u geostrateškom smislu kao i u trgovackom...

Pocetkom 90-tih radili ste predstavu po tekstu ‘Bastijon’ Luka Paljetka. Predstava nikada nije do^ivjela premijeru, zašto?

Kada mladi, talentirani glumci, puni sebe izgube kontrolu nad sobom, onda dolazi do nekog neuobicajenog kaosa koji narušava normalni proces rada na predstavi. Trenutak u kojem sam zaustavio rad na predstavi bio je kljucan jer su se bili narušili uvjeti za završetak predstave. Naravo, ovdje ne govorim o citavom ansamblu s kojim sam radio vec o pojedincima koji sada više i nisu u ansamblu KMD-a. Radi se o ljudima koji su mogli imati blistave glumacke karijere, a ostali su na periferiji kazališnih zbivanja.

U Kazalištu Marina Dr^ica radili ste ‘Aneru’ Iva Brešana, kakve su uspomene na to vrijeme?

Raditi s velikanima hrvatskog kazališta kao što su Milka Podrug - Kokotovi] i Miše Martinovi] izuzetna je cast. Tu je još bila i tada vrlo mlada, sada ve] vrlo poznata i priznata glumica Doris Šaric – Kukuljica. To je vrijeme kada sam bio vrlo sretan i ponosan što mogu raditi s tako velikim glumcima i to u Dubrovniku koji svaki kazališni rad cini izazovnijim i ljepšim.

Stignete li pratiti rad hrvatskih kazališnih glumaca?

Oni glumci koji su dr^ali do sebe, do svog osobnog morala i umjetnickog digniteta, oni su opstali i dobili svoje zaslu^eno mjesto u hrvatskom kazalištu. Opet se vracam na Doris, ona je sjajna glumica, prije svega zato što je uvijek ozbiljno pristupala sebi i glumackim izazovima. Ali ima, naravno, i onih drugih koje ne bih ^elio imenovati, koji su se neozbiljno ponašali prema svojim glumackim obvezama, nisu bili redovni na probama, a kad bi i došli bili bi polupijani…Neke od njih sam vidio i sada, cini mi se da su tamo gdje sam ih ostavio kad sam odlazio s ovih prostora.

Koliko je hrvatska dramska rijec prisutna na americkom tr^ištu?

Na ^alost, prema mom osobnom sudu, hrvatska dramska rijec nije prisutna na americkom tr^ištu u onoj mjeri u kojoj bi trebala biti. Prevedeno je nešto malo Krle^e. Preveden je Dr^icev Dundo Maroje. Uz Dr^ica, prevodili su se i igrali Brešan, Ivšic baš nedavno, i Gavran. Osobno sam objavio Schneidera prije tri-cetiri godine i mislim da je Lada Kaštelan takoder igrana u Americi. SAD su veliko tr^ište i ovdje se radi o nekolicini autora koji prevedeni i igrani, ali imajuci na umu koliko još kvalitetnih djela dramske rijeci hrvatska mo^e ponuditi svijetu, za sada ocjenjujem njenu poziciju u Americi vrlo skromnom. Najvjerojatnije cu u Washingtonu uskoro raditi Dr^ica ili Schneidera, pregovori su u tijeku i odgovor cu znati vec tijekom ovog ljeta. Veliki interes postoji za Schneidera i Gavrana, ali se radi o interesu pojedinaca, no na nekom vecem, globalnom nivou hrvatska drama je nedovoljno poznata.

Što mo^ete reci o americkoj kazališnoj publici?

U jednom razgovoru s Peterom Brookom dotaknuli smo se i fenomena kazališne publike. On mi je tom prilikom rekao kako kazalište uvijek govori sa svojom publikom, bez razlike je li publika obrazovana, primitivna, razma^ena ili elitisticka, kazalište uvijek govori jezikom kojeg publika razumije. Publiku uvijek moramo promatrati u kontekstu sredine. Americka publika je onakva kakvo je americko društvo. Promatram je u kontekstu vrijednosti americkog društva koje su u mnogim segmentima drugacije od vrijednosti društva centralne ili istocne Europe. Kazalište u Americi još je uvijek u najvecoj mjeri ‘Entertainment’ (zabava) i vrlo cesto kazalište radi u korist publike, odnosno slu^i publiku. Ovjde je publika mnogo sofisticiranija, ali je manja ili je gotovo uopce nema, kao što je to slucaj u pojedinim sredinama.

U kolikoj mjeri se razlikuje sistem obrazovanja u glumi ili re^iji u SAD-u od onog koji ste Vi prošli u Makedoniji?

Sjecam se tijekom svog školovanja u Makedoniji kako je jedina istina bila istina mojih profesora i kako se u tu istinu nije smjelo sumnjati. Kasnije u kontekstu stvaranja, takoder sam bio odgajan kako je jedina istina, ona redateljeva. Toga u Americi nema! Americkim studentima se pokušava isprovocirati propitivanje o stavovima i ucenjima profesora. U Americi su studenti, oni koji uspostavljaju pa cak, usudio bih se reci, metodologiju rada. Tamo je omogucen dijalog izmedu studenata i profesora, a osobno svoje studente ohrabrujem da propitkuju ispravnost onoga što im govorim. Takav sistem je vrlo ucinkovit u svim obrazovnim ustanovama, a posebno u školama glume i re^ije gdje su osobna kreativnost, sloboda i stav prijeko potrebni.

Osim re^ijom i predavanjem na odsjeku za dramu, bavite se i pisanjem…

Osobno nikada ne odvajam te tri stvari. Napisao sam dvije knjige, ali sam aktivno pisao u mnogim specijaliziranim publikacijama. Vjerujem kako svaki rad mora biti zaokru^en i praktickim i teorijskim znanjem, tako da su te dvije knjige samo logican slijed onog što radim.