Home
Artist
Educator
Scholar 

"A VIEW FROMA DISTANCE – A LANGUAGE THAT IS MISSING”
”On the language of drama and language of acting in the countries of Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia and Montenegro"

“Pogled sa strane - govor koji nedostaje”

O govoru drame i govoru glume u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori

COLLOQUE INTERNATIONAL - "LE THÉÂTRE D'AUJOURD'HUI EN BOSNIE-HERZÉGOVINE, CROATIE, SERBIE ET AU MONTÉNÉGRO"

December 2-3 2005, University of Zagreb Croatia

“The great problem of the theatre as a form today is that is speaks so little to the people….
the question is how to find one very deep but simple common language that talks to all the people.”

Thus spoke Peter Brook almost 40 years ago in a workshop at the Brooklyn Academy of Music in New York.

Kako is perspective ovog Brookog skoro profetskog vapaja za novim kreativnim jezikom pristupiti discursu o “govoru drame i govoru glume u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori”?

Kako iz autorve perspective postjugoslovenskog iskustva i sa vremenske distance od skoro 15 aktivnih godina u egzilu, analiticki promisljati probleme “govora drame i govora glume”, probleme jezika i komukacije znaci, a pritom istovremeno ne uleteti u nevidljivoj zamci veoma kompleksnih process koji jos uvek traju na tome delu nase mape mundi. Taj u osnovi benevolentni naslov u stvari jos na samom pocetku bilo kog relevantnog disakursa inicira veoma bitno pitanje: Na sta se tacno odnosi ta eufemisticka tematska odrednica “govor drame i govor glume u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori”? Dali se to radi o geografskom, politickom, etnickom, jezickom/lingvistickom, kulturoloskom ili cisto estetskom pitanju? Zasto ne i Makedonija i Slovenija? A mozda i Kosovo i Vojvodina?

Ako je govor/jezik, pre svega verbalni jezik,sredstvo komunkacije medju civilizovanim ljudima, kako onda medjusobno komunicirati i govoriti o slozenim i elusivnim processima koji ne samo da nisu zavrseni, vec koji nisu do kraja ni razreseni. Ni u politickom ni u geografskom, ni u etnickom, ni u jezicko/lingvistickom kontesktu. Ako je s druge strane umetnicki, stvaralacki ne-verbalni jezik pre sevga estetski prostor na kome vlada i tako velika konfuzija i haos onda naravno o tome jos manje moze biti reci.

Kako znaci kriticki propitivti savrnost “govora drame i govora glume” na prostoru sacinjenom od geografskih fragmenata, razdrobljenog, razdvojenoig i zavadjenog, na kome i pored svih decentnih i plemenitih pokusaja kuraznih i hrabrih pojedinaca da obnove porusene mostove, da sastavi pokidane niti, mnogi jos uvek histericno sire dreku i terror netrpeljivosti i strah od drugog i drugacijeg.

Kako govoriti o prostroru koji se u potrazi za svojim nacionalnim identitetot i “autenticnim zargonom” autisticki okrenuo samom sebi i iskljucivo govoru svog etnosa. Kako voditi dijalog tamo gde je ostavljen prostor samo za duge monologue.

Kako govorite odgovrno i relevantno na tom malom kontraveznom arhipelagu uzavrelih strasti, a da ne dovodite sebe u situciju da budete nekorektni i da budete optuzeni da ste sa one strane, da ste jedan od njih, da niste nas, da ne govrite nas jezik.

Kako u pukosaju da nadjete Brookov “very deep but simple common language“ ne postanete koletarlana steta?

Sta je nas jezik? Kako se na nasem jeziku kaze arhipelag ocaja? Dali autor ovih redova sad treba reci kazalisnih ili pozori{nih ili teatraskih/teatrskih - otoka ili ostrova? Dali treba pisati Êirilicom ili latinicom?

Sta i kako moze “stranac”, neko “drugi”, neko ko ne pripada tamo, ko nije “nas” da govori o tom svetu i o tom prostoru koji se sve vise pojavljuje kao daleki horiznot - sto mu se vise priblizavas on je sve dalji i dalji. A istvremeno sto vreme vise poralazi to je autor u egizlu sve dalji i daji tom horizontu bez nade. Kako da se uspostavti dijalog i da se govori ne o proslosti, vec o buducnosti, da se govori ne o sebi vec o drugom, da se potrazi ta forma koja ce ponuditi drugacije videdjenje sveta.

“What menaces us all at the beginning of the twenty-first century, in France, as in the United States, but also in Israel, as in Palestine, in India, as in Pakistan, is the isolating of the Other in his identity - national, ethnic, or religious… To better know the Other in his own language and his own imagination is not to renounce oneself. It is, on the contrary, to accept the plurality of worlds, the diversity of visions, and, above all, a respect for differences. “ Le Monde, editorial, April 8, 2002

“Ce qui nous menace tous en ce debut de XXIe siecle, en France comme aux Etats-Unis, mais aussi en Israel comme en Palestine, en Inde comme au Pakistan, c'est d'enfermer l'autre dans son identite nationale, ethnique ou religieuse… Mieux connaitre l'autre de l'interieur dans sa langue et dans son imaginaire, ce n'est pas renoncer a soi. C'est au contraire accroitre la pluralite des mondes, la dversite des recits et, surtout, le respect des differences.” Le Monde, Paris. April 8, 2002

Sta bi Krleza danas rekao o svemu tome? Kako bi danas Krleza govorio “o jeziku” “o drugom” u toj Balkanskoj krcmi? O “Deset krvavih godina”?

Pitanja naravno o tome kako govori drama, kako govori gluma na tom ne samo pozori{nom ili kazalisnom arihpelagu sacinjenom na rusevinama one zemlje od naricsizama malih razlika izmedju novih zemalja ima bezbroj.

Kojim jezikom govri drama? Kome govri drama? O cemu govori drama?
Kojim jezikom govori ili na kom jeziku pise Dzevad Karahasan u Grazu? Na kom jeziku pise Sloboadn Snajder? Dali je Snajder hrvatski pisac? Dali je Biljana Srbaljanovic srpska s/pisateljica? Dali je Dusan Jovanovic slovenacki pisac?

Kojim jezikom govori gluma? Kojim jezikom govori Mira Furlan? Gde su granice govora glume? Dali je Mirjana Karanovic bosanska glumica? Dali su Istref Begoli i Bekim Fehmiu srpski glumaci? Ciji je Zijah Skolovic, “glumac bez zemlje, bez jezika, bez teatra”?

Kojim jezikom govori rezija? Dali je Branko Brezovec makedonski re`iser?
Ciji je redatelj, reditelj, ili re`iser Paolo Magelli? Koliko je Peter Brook hrvatski, a koliko Srpski reditelj?

Sta mislimo kad kazemo nas jezik? Jel to Bosanski, Hrvatski, ili Srpski ili Crnogorski?
Kako se na nasem jeziku kaze arhipelag straha od drugog? Kojim jezikom govori potpisnik ovih redova?

Dali je potpisnik ovih redova Ameicki redatelj makedonskog porekla ili makedonski redatelj koji zivi u Americi i kome je jedina domavina oduvek bila teatar. Kako odrediti reditelja, glumca, ili pisca, savim svejedno ko, koji je rodjen u Skopju i odgojen na makedonskom, koji je obrazovan u Beogradu na Srpskom, koji je radio u Bosni i na kirilici i na latinici, koji je svoje najvece uspehe imao u Hrvatskoj, koji voli Slovence, Albance, Madzare, i Istarske Talijane, a koji dugi niz godina zivi kao jedan od mnogih post jugoslovenskih Kunderinh karaktera u egzilu u anglofonski dominiranom multilingvalnom okulisu? Kojim jezikom govore ti Kundrini karaketri razbacani ko leblebije na sve strane ovog dunjaluka? Ako im je ona drzava ukinuta, oduzeta, dali im je ukinoto i pravo da govere jedinim jezikom kojeg stvarno znaju - jezikom pozori{ta ili kazalista ili teatra, jezikom kreacije i imaginacije. Koliko je govor drame i govor glume estetsko pitanje, a koliko je ono na ovim prostorima izraz i odraz novonastalih politickih i geografski korealcija? Koliki je taj “govor drame i govor glume” slobodan ili koliko je ogranicen novnastalom geogarfsko politickom topografijom?

Kojim jezikom govirti na prostoru na kome se tragovi rata jos uvek vide i gde rane nisu jos zalecene? Kako govoriti u svetu u kome su vrednosni sistemi pomerni i izvrnuti? Kako govoriti na prostoru na kome je govor trzista vulgarizirao I zloupotrebio civilizovanost kreativnog dijaloga i komunikacije? Kako znaci govoriti na prostoru na kome su govor estetike, imaginacije, i kreacije nestali. Kako govoriti na prostoru gde dominra farisejsvo, gde su potpaljivaci vatre, rusitelji mostova, agitpropcici koji nas ubedjuju da je to rec samo o “navodnih masovnih grobnica kraj Srebrenice”, jos uvek neprikosnoveni pozorisni i intelektualni autoriti.

Zasto govorimo samo o verbalnom i literarnoim jeziku? Zasto ne govorimo o pozori{nom, kazalisnom, teatarskom jeziku? Zasto ne govorimo o govoru pozori{ne, kazalisne, teatarske imaginacije? Zasto ne trazimo kreativan odgovor na jednostavno Brookovo pitnaje “how to find one very deep but simple common language that talks to all the people.”

Dali ce i ta potraga za idealnim, mediokriteti odbaicti koa utopija?

Odgovora na sva ta pitanja je medjutim na zalost sve manje i manje.

I sta da se radi u tom svetu gde svako govori svojim jezikom gde svako ima svoj zargon autenticnisti i apsolutne istine. Sta mozomo ocekivati na toj mapi koja se stanlo menja?

Nesumnjivo je medjutim, da postoji neizmerna potreba da se nadje nova forma, da se nadje taj novi jezik, taj zajdenicki jezik teatra koji ce govoriti sada i ovde i koji ce govriti svima nama zajedno. Postoji potreba za jedan novi govor, govor hrabrog teatra, teatra istine koji ce nas suociti sa nama samima i nasim posrtajima. Teatar koji ce otvoriti istniski, kreativni, intelekutalni i politicki razgvor i dijalog, o brutalnoj istoriji ratova i rusenja, o toj kako je Mira Miocinovic harbro naziva “istoriji bescasca” na prostorima nekadasnje zajednicke drzave.

Moze to biti i dobro nam znani Sekspirov model teatara u kome je “predstava ona istinska stvar -“the play is a thing” - koja ce uprti prst u sve te “kraljeve” i mocnike, zlocince i kriminalce, i ubice koje su medju nama, i koji ce hrabro reci “j’accuse”. Medjutim, bez razlike kakav ce taj novi teatarski jezik biti, kako ce taj novi teatar govoriti, najvaznije je pre svaga i iznad svega da taj teatar otvori taj toliko ocekivani prizeljkivani javni dijalog i stvori atmosferu i prostor u kome ce biti mesta za sve. Potreban je “govor drame i govor glume”, govor teatara koji ce nam omoguciti da vidimo onog drugog kao humano ljudsko bice, a ne kao neprijatelja. Teatar koji ce delovati lekovito i pomirljivo. Istorija od prvih shamana i ur-teatra do Artoa i Brooka nas uci da teatar to moze i to treba raditi.

Mdejutim vise od svega i pre svega, potrebno je na tom putu ko novom teataru, novom govoru drame i glume, da se pisci, reditelji, i glumci, javni radnici i intelecutalci, ljudi snazne imaginacije i kreativne moci iz svih ovih novonastalih malih drzavic, nastalima na rusevimana rasturenih prijateljsva i nezavrsenih projekta, izvine zrtvama rata i gde ce javno zatraziti oprostaj za zlocine koji su u njihvo nacionalno ime izvrsili njihovi sugradjani i njihovi rezimi.

U tom dugom procesu ka novom teatrskom jeziku i ka tom novom modelu teatra koji govori dubljim ali jednostavnim jezikom, razumljivom svima, i koji govori svim ljudima, koji je zagledan u buducnoist, ja dajem svoj glas mladima koji ce tek doci.

You who survived in cities that have died
Now show some mercy to yourselves at last.
Don't march, poor things, to war as in the past
As if past wars left you unsatisfied.
I beg you - mercy for yourselves at last.

You men, reach for the spade and not the knife.
You'd sit in safety under roofs today
Have you not used the knife to make your way
And under roofs one leads a better life.
I beg you, take the spade and not the knife.

You children, to be spared another war
You must speak out and tell your parents plain.
You will not live in ruins once again
Nor undergo what they've had to endure.
You children, to be spared another war. 9

Bertolt Brecht “To My Countryman”