U
FORTUNINOM ZAGRLJAJU
ili san o svijetu bez ljudi nahvao
“Every culture has its own avant-garde“
Peter Brook
“Every generation has its own Hamlet” Jan
Kott
O
Dum Marinu Dražcu, osobito o njegovom “Dundu
Maroju” puno je pisano i cini se da je o njemu
skoro sve receno. Vjerovatno je spisak knjiga o njemu
deblji od telefonskog imenika Dubrovnika... to se osobito
može reci o njegovom centralnom liku Pometu….
medjutim, cini se takode da ponekad to i nije uvijek
baš tako… osbobito ako je rijec o scenskom
iskazu izgdradjenim na osnovu nekih od njegovih dela.
Svaki dramski komad na sceni je uvjek novi izazov…
neponovljiv… on se dogadja samo sada i ovdje.
Takodje svako vreme, svaka kultura, donosi neka svoja
nova otkrica, nova saznanja, nov kvalitet…
Polazeci od ovih premisa gore koje su moto ovog kratkog
discursa, iliti “argument od ove naše comedije”
ovdje ce biti najviše reci o tome kako je teorija
i kriticko propitvanje Dunda do sada, pre svega kako
je inspirativna analiza uglednih i cenjenih teatrologa
profesora Frane Calea I Slobodana Prosperova Novaka
utjecala na stvarnanje, na novi prijevod i adaptaciju
americke predstave “Uncle Maroje” izvedene
u Washingotonu, D.C. 2004 godine; zatim kako je sam
taj scenksi iskaz uspostavio svoju valstitu creativnu
vertikalu i otjelotvorio teorijsko saznanje u živu
scensku stvarnost, u prakricnoj prisutnosti na sceni;
i konacno, na tragu Jana Kotta, i njegove teze da je
Shakespeare uvjek naš savremenik i da svako vreme
ima svog Hamleta, da postavi fundamentalno pitanje dali
je Držic naš savarmenik, i ko je Pomet našeg
vremena… a ta paralela s engleskim bardom kao
što znamo nije slucajna ni izlišna…
Naš veliki Dum Marin Držic je kao što
znamo u mnogo cemu anticipirao velikog engleza, Shakespeara….
U povejsti kazaslista i teorijskog promisljanja kazalista
postoje dva veoma interesantna estetska pricipa, a to
su teorija ili kazališni cin odozgo, i s druge
strane teza ili teorija o stvaranju kazalisnog cina
odozdo. Prvi podrazumeva prvo teorijsko promišljanje
kazališnog modela, uspostvaljanje estetske ramke,
znaci model koji je ponekad cak prvo najavljen i posebnim
manifestom, a nakon toga dolazi do prakitcne realizacije
tog estetskog modela, naravno u formi živog kazalisnog
cina sada i ovdje. Drugi princip podrazumeva savim obrnuti
proces, što znaci prvo se estetski cin uspostavi,
a tek onda na osnovu rezultata se on kriticki i teorijski
promislja i formulira kao model.
Predstava ‘Uncle Maroje’, stvarana više
od godinu dana izmedju Dubrovnika, Zagreba i Washingtona
nije nikad imala te pretenzije da uspostavi novi kazališni
model. Naprotiv, ona je samo rezultat maštovitog
ispreplitanja iskustava ovih dvaju estetskih principa
u stvaranju kazalisnog cina.
U tom kontekstu kriticko i teorijsko propitivanje Dunda
Maroja, koje je profesor Cale prezentirao u svojoj cuvenoj
studiji o Držicu, i professor Prosperov Novak u
svojoj studiji Planeta Držic, su sigurno jedan
od onih kljucnih momenata ove Americke verzije Dunda…Kao
što je poznato prof. Cale argumentovano podvlaci
paralelu izmedju Makiavelija i Držica, izmedju
ideja I vidjenje sveta prezentiranih u njegovom Vladaoc-u
i Pometovom svetonazoru olicetvorenom kroz njegovu dramsku
liniju delanja… da je Pomet pokretac akcije u
makijavelistickom kontesktu vladanja nema nikakve sumnje…
da je Pomet u tom halapljivom svijetu punom ljudi grmazivih,
bolesno gladnih za novac ljudi zli, ljudi nahvao kako
ih on zove, d aje on znaci razapet izmedju Fortune i
Vrline to takodje nema sumnje…
Profesor Cale o tome kaže: 'Pometov pogled na svijet
i akcija koju taj pogled nadahnjuje zasnivaju se na
stavu prema dvjema temeljnjim kategorijama filozofske
misli stoljeca, koje se talijanski zovu fortuna (sreca)
i virtu (vrlina). Prvu on u svojim „konsideracijama“
naziva „srijeca“, „dobra srjeca“,
„fortuna“ i neprestance o njoj govori, zaziva
je, hvali ili proklinje; to je prirodni fatum, slijepa
sila koja se suprotstavlja ljudskim težnjama, i
može je svladati samo covjek koji posjeduje svojstva
sadržana u pojmu one druge kategorije, virtu, koju
Pomet spominje kad izrice misao: „trijeba je bit
v j e r t u o z u (tal. virtuoso, pun vrlina, u renesansnom,
dakako, a ne srenjovjekovnom smislu, od lat. Virtus,
što znaci i hrabrost, snaga, vrlina) tko hoce renjat
na svijetu“, kad za sebe kaže da je „covjek
v i r t u o z, covjek v i r t u t i b u s praedutus!“,
a uz takvo izricito apostrofiranje, on smisao tog pojma
iskazuje na razne nacine govoreci o svojim postupcima
i trijumfima.... (Cale 59)
S druge strane Prof. Novak sugerirea i prostor ulicu…’Priroda
covjekova našavši se u središtu komediografkog
svjieta razvila je ….prostore za svoju kaenvalsku
I grtoesknu, privremenu i ludicku prirodu dokraja, posluživši
se ulicomkao mejstom u kojem je lako dobila mandate
rušenje geometrije što ju je erdutina komedjia
propisivala…. Sve što se u Dundu maroju dogada
dogadda se u trku, na ulici…I nije u središnjici
ov ekomedije ni Laurina ložnica ni pet tisuca dukata,
DanudfaMaroja.. Glavni junak ove tvorbe je ulica; ulica
bez pripadajuceg trga, ulica kao rijeka (Prosperov Novak
69, 70)
Naravno o svim tim provakativnim i inspirtaivnim kriticko
teorijskim i filozofskim zapažanjima može
se još govirti… medjutim kako sve te divne
ideje, taj svijetonazor pretvoriti i prevesti na jezik
kazasilta, kako dati oblik i formu provokoatvnoj ideji….kako
napraviti živi provakativni kazlišni cin je
nešto sasvim drugo…kazalšini komadi
se pišu da bi se igrali a ne da bi se citali…
a i Dum Marin je kao što znamo pisao da bi se ti
komadi izvodlili…. Da bi bili prikazani…Da
bi u direktnoj komunikaciji s Dubrovackom vlastelom
imali odjeka…. a koa što znamo ''mnogi u
''Držicevu djelu vide posve odreden kriticki stav
prema društvu onog doba i prema vladavini aristokratske
oligarhije.'' (strana 69) ili kako sam Dum Marin obracajici
se vlasteli i strom puku kaže, ''sada im -' glimcima
karakterima ' - katance dvižem neka se govorenjem
pun ijem nenavidnosti ukažu i odkriju ljudi od
trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao...'' (Kolendic
22)
U tom veoma dugom procesu stvaranje kazališnog
cina koji Amerikanaci cesto zovu putovanje “from
page to stage”, od pisanog teksta do scene, postoje
mnoge mometi koji definiraju izbor nepoznatog puta koji
treba da se mukotrpno prodje i koji otvaraju velika
vrata prema rešavanju kazlišne zagonetke…
oblikovannog kazališnog cina…veoma cesto
to se zove kljuc predstave….
Taj kljuc predstave se u slucaju Americkog Dunda, ukazao
se, kao i sve divne stvari u kazalištu na dva sasvim
neocekivana i neuobicajena mesta. Na jednoj strani zasnivan
na Slobodana Prosperova Novaka i njegovoj ideji o svepritnosti
i otvorenosti mediteranske ulici na kojoj se život
odvija u svojoj najžešcoj varijanti, pokazuje
se u formi carobne kinesteticke scenografije Marina
Gozzea, koja je sva u pokretu, koja se stalno menja
i transformiše od ulice do trga do piaze natrag.
Na drugoj inspiriran mudrom i provokativnom studijom
Frana Calea, kljuc Amerckog Dunad ukazuje se na sasvim
neocekivanom mjestu …ono se nalazi na samamom
pocetku Koledniceve verzije Dunada Maroja, stampanog
1951, u jednoj drugoj, raspaloj drzavi – ali drzave
se radjaju i raspadaju, politicari dolaze i odlaze,
kao i razbojnici, a velika dela ostaju zauvek sa nama…i
u nama… Tamo znaci u toj pozamašnoj, velikoj
knjizi postoji jedna veoma indikativna ilustracija autora
Dušana Ristica. Na njoj se vidi kako se tamo gore
sa nebeskih visina, gologruda vrtiguza zvana “S-ra
Fortuna” poigrava sa Pometom…To je dosta
jednostvana ilustracija, ali veoma indikativna u odnosu
na onoga što je duboko skriveno u samom komadu
izmedju redova ili iza same pojavnosti reci. Taj odnos
jasno vidljiv na toj slici, a i ono o cemu professor
Cale argumentovano govori u svojoj studiji, sugerirali
su, a nakon toga I odredili estetski, idejni, I filozfski
kljuc Americke predstave. Neki to zovu novo citanje
Dunda. Medjutim cini se da se tu više radi o jednom
dubinskom citanju, o jednom praktcinom kazlišnom
otkrivanju, izvlacenju napolje, i potenciranju svega
onoga sto je u suštini u samoj središnjici
ovog komada. Radi se znaci o fokusiranje na ono sto
je oduvjek bilo tamo duboko sakriveno iza pojavne povrsine
reci, a koje niti teorija do tada, do Calea znaci i
do Novaka, a ni kazališni stvaraoci nisu primjetili
i nisu se pozabavili njime…a to je taj odnos Pometa
prema Fortuni i Vrlina, iliti Pometov odnos prema nuznosti
i slobodi. Taj bi isti poces naravno na jednoj drugoj
razni mogli definirati i kao relacija izmedju bogovi
i binoma Prometej/Orfej olicetvoren ovjde u Našeg
Pometa… metforicno receno kako je prevrtljivoj
dami Fortuni Pomet doskocio svojom virtuoznoscu…
Ili da se polsužimo Caleovim recima: '' ...znacenje
djela treba, po mom sudu tražiti u opreci inteligencije
i gluposti, u sukobu mudrosti pametnih i nesposobnosti
opakih, u snazi vrline odlucnih da svladaju cudljivost
promjenljive srece. (strana 56)
Predstava ‘Uncloe Maroje’, radejna na ovom
teorijsko/estetskom tragu, u sasvim novom prevodu profesora
Rolanda Reeda, i adapatciji autora ovog teksta, stvarana
je specijalno za Americki kulturni okoliš. I ona
u tom svom kreativnom postupku doslovno prati Brookovu
tezu da kazaliste mora govoriti pre svega svojoj vlastitoj
sredini. Ako je nesto relevanto za jednu kulturnu sredinu
ne znaci da ce to isto biti automatski relevantno za
drugu – on tu upotrebljava i termin avangardno
u tom smislu - pa zato ono što je bitno ovdje nije
tamo i obrnuto…
S druge strane Dundo danas ne može biti igran u
svojoj integralnoj i originalonoj cijelovitosti, kao
sto ni Hamlet po Kottu ne moze btiti igran u svojoj
integralnoj cjelini… on mora biti skracivan I
prilagodjivan svom vremenu I svom okolišu, svojoj
stvarnosti…On mora biti Dundo Maroje svog vremena…
Zbog te relevantne premise Pomet je još u procesu
adaptacije i transkutuluturizacuje teksta/predloška
za americkog Dunada, a zatim jos više u samom procesu
stvaranja/radjanja i formulisanja kazlišnog iskaza,
stvaran i vajan kao centralna figura, te bogate i kompleskne
kazalisne gradjevine... on je njen noseci stub…
atlas koji nosi nemirni svet na sovjim ledjima, svet
koji je iskocio i svog zgloba ” the world is out
of its joint...o cursed spite that ever he was born
to set it right”… I ‘ah prokletsvo
da ga on Pomet treba vratiti natrag na svoje mesto….i
ova paralela sa Hamletom nije slucajna naravno…
Obavijna renesansim ruhom i isprisana iskustvima Commedije
dell’Arte, te najznacajnije kazališne forme
koja se radjala i dogadjala na mediteranskim ulicama
kao sto se i Dundo kontinuirano dogadja vec pet stoljeca
na našim na haoticnim ulicama, uprizorenje Dunda
u Washibngtonu 2004 godine, je u potrazi za suštinski
savremenoj vertikali koja ce izvucena iz utrobe Drzicevog
skirvenog nasledja, is njegeve bogate burse, treasure
chest’a, govoriti pre svega svojoj sredini a zatim
širem svetu. U tom kontekstu fundamentlani Držicevi
paramteri uspostvaljni u Dundu, ta univerzalna vertikala
koja zaranja u bit ljudske essencije i ljudske egzistencije
sa digintetom, koja traži taj svijet bez ljudi
nahvao koji se sanja jutopjikis svijet ljudi na zbilj,
kao i kod Hamleta koji hoce da dovede u harmonije diskrapanciju
sveta u kome on zivi, goviri izravno svom Americkom
gledaslitu. Konsekventno, iz toga univerzalnog ugla
gledanja, gde god se Dundo pojavi na toj metaforickoj
razini, bez razlike na kom jeziku Pomet govrio…
dubrovackom, talijanskom, ili engleskim. … na
nasem ili na vasem… Pometov kazališni jezik,
ili jezik kazlista ce oduvjek biti ono što kao
meta jezik komjunicira ovde i danas na svim stranama
sveta…
Taj novi razigrani americki Dundu, koji je dramatruški
strukutiraran na osnovu Kolendicevog, a ponajaviše
na Fotezovog i Spajicevog Dunda, i koji za neke ukuse
u ovoj Americkoj jezickoj varijanti, odskace od bogatog
koloritnog dubrovackog jezika, je u suštini lapodaran,
elokventan i hitar kazališni iskaz. On je radjen
naravno za jedan pragmaticki Americki okoliš, kome
je pica važna i koji o renesansnom mediteranu I
o Dunbrovniku zna manje više onoliko koliko je
sve video na telviziji ili razglednici… Zbog toga
u tom jednostavnom direktnom Americkom Dundu i likom
za komunikaciju sa svojom sredinom nema Negromanta…kao
šro go nema ni kod Foteza, on je presložen
‘redundant’ u jednoj takvoj sustavno cistoj
verziji…Tu funkciju mitskog carabnjaka, mudraca
koji je video svijet ‘’ in his mind’s
eye’’, tog modernog shamana koji ima viziju
buducnosti, i koji sanja o svijetu lilcne slobode, o
svijetu bez ljudi nahvao, dodeljena je Pometu…
''najživljijem liku najljepse naše komedije''
kako kade Cale. (Cale 56)
Taj
‘’lean’’, “vitak”,
uslovno receno jezicki i literarno reducirani, doterani
na svojoj pravoj mjeri Pomet, sveden je u stavri na
ona bitno, na suštinu, na ono što pokrece
radnju hitro i brzo napred…. To je Pomet koji
više dela nego prica… Pomet koji je znak
i metafora… svog ali ne samo svog vremena…
„Pomet
je, dakle, simbol novog doba, prototip u kojemu se ostvaruje
dignitas hominis renesansnog covjeka, vjertuoz, što
ce reci sposoban pojedinac obdaren vrlinom, koju odreduje
priorodena vrijednost, individualna moc, odlucnost,
inteligencija, vještina da se u pravom casu postupi
energicno i mudro na svoju korist, da se dosegne ljudski
sklad“. (Cale, 59)''Pomet Trpeza, kralj od ljudi,
doktur i filozof, pravi covjek, abate, kont, kavalijer,''
(Kolendic str. ) kako on to govori o sebi...jer taj
gospar, kralj i siromah, vladalac i umjetnik, cermenonijal
majstor, koji svojom umjetnšcu pokušava da
promeni ne samo svoju sdubinu vec i sudbinu drugih…
To elimiranje (ostsustvo) Negromanta, tog cudnog carabnjaka
sa nadprirodnim mogucnostima, i na njegovom mjestu uvodjenje
neobicno/obicnog Pometa, što znaci uvodjenja i
prisustvo obicnih ljudi od krvi i mesa, u ovom slucaju,
samo potencira tu humanisticku ljudsku dimenziju da
je svako kovac svoje srece i da svoju sudbinu treba
uzeti u svoje ruke….‘’ Ljudi nazbilj
to uznavši skociše uzeše oružje
izagnaše sve ljude nahvao I ne ktješe da jedan
cigloviti za lijek u tuzijeh stranah ostane’’
(D. Maroje Negromant Kolendic 21)
Tacno
zbog toga Pomet ce, kao centralna figura ovog kazališnog
iskaza, kao heroj koji stoji u samoj sredinjici zbivanja
svari, koji je njihov originator i egzekutor, ne na
pocetku scenske igre - tamo gde se Negromant obicno
pojavljuje - vec ce i u smislu dramatruške strukture
u samoj središnjici, u centru scenske igre, na
pocetku drguog dela pretsatve podeliti svoj san o boljem
I pravednijem svijetu u direktnom obracanju publici
…
‘Tuj
nadoh pravi život, veselo I slatko brijeme od proletja…tuj
ne ima moje I tvoje, ma je sve opeceno svijeh, I svak
je gospodar od svega. A ljudi koji te straen uživaju
ljudi su blazi ljudi tihi, ljudi mudri, ljudi razumni.
Narav kako ih je uresila pameti tako ih je ljepotom
uljudilac svi opceno uyrasa su ucinjena, njih ne smeta
nenavidos, ni lakomos vlada, njih oci uprav gledaju,
a srce im se ne maškarava, srce nose prid ocima
da svak vidi njih dobre misli, I sa dugijem mojijem
besjedenjem ne domorit vam ljudi koji se zovu ljudi
nazbilj.’’ (Dundo Maroje negromant Kolendic
str 20)
Predstava
Uncle Maroje u Washingotnu 2004 godine, u tom e centru
svetske politike gde je sreca veoma varljiva, pocinje
Pometom i njegovom razigranom “Pomet Druzinom”
koja nam u stilu ulicnog teatra, putujuce družine
telentovanih glumaca Comedie dell’Arte, Bahtinovskom
karnevalskom muzikom u “briejme od polkade’’,
najavljuje da cemo prisustvovati kazališnoj igri
.. Kao i kod Foteza, to je Pomet, prvi glumac, menažer
trupe, redatelj ako hocete, umjetnik, taj opasni urotnik,
koji piše, svira, pjeva, igra…i misli, koji
nas uvodi u caroliju, u sam kazlisni cin… u tom
svijetu snu… U toj scenskoj igri, tom velikom
iskrivljenom zrcalu … taj histrion, Orfej koji
sredstvima umjetonsti, svojom mocnom zansnom frulom,
I bistrim mozgom, pokushat ce da se suprostavi varljivoj
sreci… pokusat ce da promnjeni postojeci red stavri
oko sebe…jer ‘’treba delat i uzeti
sudbinu u svoje ruke…‘’A sinjor Marin
mi prijeti! Ah hocu danaska da zna što je Pomet,
što je covijek vjertuoz’’ (Kolendic
97)
I tu na samom pocetku kad nas je iz Dubrvnika/ Washingtona
u Rim odveo, kad nas je doveo na ulice razvratnog grada
gde zivot buja, Rim koji je kako Prof. Prosperov Novak
kaže Caput mundi, rep vijeta, sa nebsekih visina
u samoj inicijalnoj situaciji Pometove predstave, igre
sa sudbinom/srecom, sa nebskih visina polako ali mocno,
na prostoru igre, ili na prostoru žudnim promene,
pocinje da se spušta velika, visoka, nadmocna,
preljipepa Fortuna… I Pomet bi odmah tu na smomom
pocetku hteo svojom frulom, svojom vrlinom, svojim umješnocu
i majstorstvom da zavede tu milosnicu i nevernicu…
koja ga cika i ignorira… ali i koja mu tako nadmocno
ali lažno i varljivo na trenutak ostavlja prostor
igre...
Medjutim od tog trenutka pa sve dokraja predstave Fortuna
ce biti tu negde oko Pometa…tu negde iz kantuna…ona
ce ga pratiti iz prikrajka, ona ce ga izazivati ali
brinuti o njemu…. Pomet je doista sav obuzet nekom
sudbinskom igrom sa Fortunom, koja je, sa rogom izobilja
iz koga rasipa bogatstvo, vec bila postala veliki simbol
vremena. Pomet gleda na visoko, on oseca u sebi sposobnost
i snage, a s tim i pravo da se izjednaci sa bogatima,
da i sam postane 'gospar i kralj' u nekom svom licnom
carstvu, i da tako sebe podigne za citav jedan društveni
stupanj. On je na putu da se pretvori u trgovca i ima
u sebi one pustolovne smelosti, tako karakteriticne
za renesansno ekonomsko prosperiranje, da se u tom smislu
ponese sa sudbinom ... Kaže profesor Cale. (Cale
58)
I pošto je on Pomet samo igracka u rukam Fortune
on ce cak i zaplesat s njom… ali taj ples, taj
cudni zanosni tango je više flert, više incijalno
oprobavanje snaga, nego li Pometovo pasivno pristaanje
na Fortunie cudi. Jer ...Pomet svoju glad proteže
daleko šire i više i pretvara u neku vrstu
želje da se uzdigne do moci, do bogatstva, cak
do vlasti. (Cale 58)
Kako se dramsko dejstvo dalje razvija taj se prostor
igre sve vise I više pretvara u prostor nadmetanja,
postor u kome Fortuna mora da se obuzda, licnom vrlinom
da se podcini i time prilagodi zahtevu vremena, da postane
vlastita ali istovremeno i opšta sudbina koja se
menja. Tacno zbog toga ce Pomet “ dovbrovoljno
cinit i on sto mu je mucno cinit’’. I na
tragu makiivlievog kocepta on ce se prilogadjavat i
akomodavat svemu da bi na kraju imao Fortune na svojoj
strani… „... on mora imati duh sposoban
da se okrene vec prema tome kako mu to nalaže vjetar
i varljiva sreca... (...) (Cale 61).
...“Ma
se je trijeba s brjemenom akomodavat; trijeba je bit
vjertuozu tko hoce renjat na svijetu. Kralj je covek
od ljudi kad se umije vladat (...) Trijeba je bit pacijent
i ugodit zlu brjemenu da se pak dobro brijeme uživa...
Maro mi prijeti, a ja mu se varetom u ruci klanjam;
Tudešak me, moj idol, dvijže s trpeze, s delicija!
Srcem mucno idem – cijerom volentijero. I tko
k meni dode: 'Pomete, opravi mi', - opravljam; 'Pod
za mene' – idem; konselj mi pita, - umijem mu
ga dat; psuje me, - podnosim; ruga se mnom, - za dobro
uzimljem. Ovaki ljudi renjaju!“ (Kolendic 71 -
Cale strana 62)
Sledeci taj idejni, teorijski, filozofski I politickikoncpt
koji je dum Marin tako vešto preuzeo od Makijavelija
I inkorporiao i svoje delo, Washingtonski ce kazališni
iskaz potencirati taj idejni predžak I pretvorice
ga na sceni još u inicajlpnoj situaciji u jedan
koninuirani ples dviju suparnika, i fokusirat ce se
nepomirljivog pojedinca, na covjeka i njegovog fatuma.
U tom Americkom Dundu, konsekventno ce se pokazati korak
po karak, iz scene u scenu, da Pomet sve više i
više upravlja svojom sudbinom, tojest da sve više
i više ima Fortunu onakvu kakvu je on želi
i pod svoje, …… tako, ako je ona, ta bleštava
i pohotna princeza i kurtizna na pocetku skenske igre
bila grotskno visoka, i velika, ako je odigrala svoj
prvi arogantni tango s lutkom u svojim rukama superiorno
gledajuci na njega, na Pometa, tog ‘malog’
coveka dole, kako se kazališni iskaz zgušcuje
i približava svojoj završnici, ona ce se sve
više I više smanjivati, ona ce sve više
i više gubiti svoje tlo cpod nogama – štulama
ili kotrunama na kojima hoda.
‘’Pomet: Je li covjeku na svijetu srjeca
u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar od
ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat,
bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa,
tu nije ništa ucinjeno, gdi nije Pometova konselja,
tu sve stvari naopako idu. Zatoj se je dobro reklo:
"Covjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za
jednoga." (Kolendic 96)
U tom dugom process nadmetanja u prostoru scenske igre,
ona ce igrati oko Pometa, flertujuci s njim udovlajvavajici
mu sve vise i vise, ona ce mu pokazivati put, ona ce
ga štititi, skirvati, cuvati, negovati kad on bude
zaspao u njeno krilo, on ce ga milovati, postajuci tako
nejgova druga, ljubavnica i zaštitnica…
‘’Dobra srjeca s mnom je. Umijem ju karecat,
tako s mnom dobrovljno i stoji’ (Kolednic 136)
Tako na samom kraju scenske igre, kad se sve dogodlio
sto se moglo dogoditi, kad je harmonija ponovo usptavljena,
kad je red stvari uspotavljen, kad su svi sretni, kad
je komedija završena, na tom praznom prostoru igre
ili na tom bojištu coveka i njegovog fatuma, Foruna
je položena na svoja leda. Ona, ta bosonoga poslušnica
u tom trenurtku, je sva okrenuta Pometu I spremna da
mu služi bez ostatka. Ona ce tu ležici na
izmucenoj izmrcvarenoj zemlji na zvuk Pometove zanosne
frule - frula je tu naravnom samo metafora ljudske moci,
maestralnosti, i virtuoznosti – i ispred njegovih
nogu, polako ce poceti da se skuplja kao embrion, prihavatajuci
tako novi poredak stvari u kome je covjek pobedio sudbinu,
zato što je više od svega na svetu voleo svoju
slobodu… koja nije na prodaju ni za svo zloto
na svetu…
Treba napomenuti u ovom konetksu da je Amercki Dundo,
odigran u Dubrovniku na Lovrejncu 2004, nastvavio svoj
kreativni dijalog ne samo sa terorijskim uzorima od
kojih je krenjuo vec i sa kazilišnim uzorima i
modelima pre njega. Tako igrom slucaja ili igrom srece,
Americka Forutune, izazovna i zavodliva, zapocinje svoj
ples, svoju igru stojeci na istom onom pijedestalu na
kojem je davne 1967 stajala gipsana statueta Fortune
u cenejnoj predstavi postovanog Koste Sapjica. Prošlost
i sadašnjost, baština i svaremenost, jucerasnjica
i današnjica, su se na nevjerovatan nacin susreli
na tom bjelom dubrovackom kamenu…dali su time
otvorili nove mogucnosti…potrebu za novi dijalog…
za novog Pometa našeg vremena… ako je Kott
u pravu da svako vrijeme ima svog Hamleta… a on
sigurno jeste u pravu… onda analogno tome, razumevajuci
naceg heroja kao naš ekivalenat Hamleta, moramo
se upitati ko je Pomet našeg vremena? Dum Marin
Držic taj urotnik i heretic od Foteza i Sapjica
do Kuncevica i Magelija pa i dalje prema buducnosti
jeste i bice uvijek naš savremenik… povijest
našeg teatra je to pokazala i dokazala….
mnoge su gnereacije na ovim prostorima imali svog Pometa…Pometa
svog vremena… i naravno ko je Pomet našeg
vremena nije formalno i retoricko pitanje. Ne radi se
o iznudjenoj savemenošcu, Pomet u svaremenom kostimu,
u savremnoj scenografiji, jer kako Kott kaze, kostim
nije bitan. On sam po sebi ne definiše savremneost…
Bitno u tom novom iskazu je kako preko Držica,
preko nejgovog vecnog ‘’argumenta od komedije’’
otkriti i iskazati naša svaremena iskustva, strahove,
sensibbilitet… naše danšnje nocne more
i snove…kako govoriti o ovim našim turbulentnim
vremenima i nama u njima… ko je Pomet ovog ludog
vremena, na ovim našim, i ne samo nasim, ulicama,
u ovoj novoj svjetskoj povjesti bescašca koja nas
svakodnevno ugrožava… ko ce danas u koštac
s ljudima nahvao…ko ce nam danas u lice sasuti
da nam ljudske vrijednosti propadju dok se mi besplodno
dogovaramo kako da ih sacuvamo…Ko je taj Pomet
koji ce ustati u odbrani svoje vlastite ljudske, a i
ne samo svoje, slobode i buducnosti?
Cale, Frano. Marin Držic. Zagreb: Školska
Knjiga, 1971.
Držic,
Marin. Dvndo Maroje. [Priredio Petar Kolendic]. Beograd:
Jugoslovenska Knjiga, 1951.
Držic, Marin. Dundo Maroje, Komedija u tri cina.
[Adaptacija Marko Fotez]. Zagreb: Nakladno Poduzece
Glas Rada, 1950.
Držic,
Marin. Uncle Maroje. [Adapted & Directed by Kosta
Spajic]. Dubrovnik: Summer Festival Dubrovnik, 1967.
Kott,
Jan. Shakespeare Our Contemporary. New York: Doubleday,
1964.
Novak,
Slobodan Prosperov. Planeta Držic. Dubrovnik: Knjižnica
Doma Marina Držica, 1996.
