Naum Panovski, profesor re`ije na poslijediplomskim studijima Katolickog sveucilista u Washingtonu, redatelj prvog americkog uprizorenja "Zmijina svlaka" Slobodana Snajdera

NE BAVIM SE RATNIM TEMAMA, NEGO LJUDSKIM SUDBINAMA

Na dan premijere »Kamova, smrtopisa« Slobodana Šnajdera, medu gostima ZeKaeM-a našao se i Naum Panovski, kazališni redatelj koji je nekada cesto radio u teatrima širom ex-Jugoslavije. Rezirao je niz naslova s ansamblima Makedonskog narodnog teatra, Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, Narodnim kazalištem Bosanska krajina, Teatrom nacionalnih manjina Makedonije, Kazalištem Marina Drzica u Dubrovniku, a kako više od desetljeca zivi u SAD, suraduje sa studentskim i profesionalnim ansamblima University of Arts Philadelphia, Christopher Newport University, Undermain Theatre Dallas itd. Njegovo primarno zanimanje odnosi se na pedagoški rad – profesor je rezije na postdiplomskim studijima na Catholic University of America u gradu Washingtonu, objavio je dvije knjige o reziji – »Kazalište kao oruzje« (1991.) te »Rezija poiesis« (1993.) Redovito objavljuje clanke s podrucja teatrologije u poznatim kazališnim casopisima Performing Arts Journal, American Theatre, Scena, Theatre Voice.

Povod našem razgovoru i susretu u Zagrebu, bila je njegova rezija »Zmijina svlaka«, dramskog teksta Slobodana Šnajdera koji ce na jesen ove godine postaviti u Dallasu.

Kada ste prvi put došli u kontakt s tekstom »Zmijin svlak« i kakav je dojam na Vas ostavio?
Prvi puta mi je na njega skrenuo paznju divni, danas nazalost pokojni, Dalibor Foretic, koji je uvijek imao sjajan osjecaj za to što je novo i znacajno. Bilo je to nedugo nakon što je tekst napisan. Dobio sam Šnajderov tekst i procitao ga, a potom sam ga ponovo citao nakon što je objavljen. I tada i danas, na mene je ostavio podjednako snazan dojam, tako da sam imao duboku ljudsku potrebu da ga postavim na scenu.

AMERICKA VERZIJA "ZMIJINA SVLAKA"

Drama Slobodana Šnajdera »Snake's Skin«, objavljena je i u SAD-u?
Buduci da sam aktivni suradnik kazališnog casopisa Performing Arts Journal, spomenuo sam urednicima tog uglednog casopisa, Bonnie Marranca and Gautamu Dasgupti, tekst i njegov znacaj. Zainteresirali su se za prijevod, do kojeg nije bilo teško doci preko samog Šnajdera, tako da je uskoro objavljen u jednom od brojeva casopisa. To je, mozda, jedini objavljeni prijevod »Zmijina svlaka« na engleskom jeziku.

Hoce li Vaša predstava biti prvo uprizorenje ovog Šnajderovog teksta u SAD?
Ne samo to! Bit ce to prvi Šnajderov tekst u jednom profesionalnom americkom teatru uopce, što je vrlo vazno. Ne znam je li ijedan kazališni tekst hrvatskog autora ikada odigran na nekoj od profesionalnih scena. Bilo je uprizorenja na sveucilištima, ali to je nešto sasvim drugo.

Kako to da se unatoc objavi »Zmijina svlaka« u tako kvalitetnom kazališnom casopisu i dobrim reakcijama citatelja, nitko do sada nije zainteresirao za taj tekst i postavio ga na scenu?
Pitanje je bolje nego što ce to biti odgovor. Trenutno stanje u americkom kazalištu je takvo da je ono okrenuto samome sebi. Na jednoj razini, profesionalno kazalište ima svoje mjesto u društvu i prisutno je u intelektualnijoj sferi interesa, dok je na drugoj okrenuto publici, temama koje se ticu Amerikanaca, koje su jednom rijecju komercijalne, bez razlike radi li se o profesionalnom ili univerzitetskom teatru. Iako sva neprofitna kazališta rado tvrde da su nekomercijalna, ipak moraju voditi racuna što ce igrati, da bi prezivjeli. Ipak, medutim, postoje teatri koji preuzimaju rizik i bave se novim dramskim piscima i temama, bilo americke ili svjetske dramaturgije. U tom je smislu Šnajder kao autor koji nije izvoden u SAD i hrvatska dramaturgija koja je tamo nepoznata, zanimljiv Undermain teatru s kojim radim u Dallasu, a oni su napravili i novu, americku verziju teksta u adaptaciji Rolanda Reeda. Prijatelji iz kazališta Undermain su radeci na »Sarajevu« Gorana Stefanovskog, naš prostor otkrili izuzetno zanimljivim i kreativnim, inspirativnim dijelom svijeta kojem se stalno vracaju. Taj sam tekst rezirao u Dallasu 1995. godine, a bili smo i na gostovanju na podrucju ex-Jugoslavije. Njihovo zanimanje za ono što se dogada na ovim prostorima u stalnom je porastu.

PRINCIP ZENSKOG

Šnajderova drama bavi se silovanjem zena u bosanskom ratu. Koliko ta tema zanima javnost u SAD?
Sve ono što je u globalnom, širem kontekstu vezano uz princip zenskog, nailazi na veliko zanimanje americke javnosti. Jedan od problema Amerike su i silovanja opcenito, problem odnosa muškarca prema zeni, nasilje u porodici i odnos u kojem je ona bila – bar u Americkoj povijesti i ono što je vladajuce vjerovanje danas – kontinuirano obespravljena i potcjenjivana; druga razina na kojoj tekst izaziva zanimanje americke javnosti je bosanski rat i cinjenica etnickog cišcenja, kao i to da se radi o silovanju kao ratnoj strategija te samim tim i politickom konceptu, a to je element o kojem je americka javnost s gnušanjem slušala. Osim toga, na jednoj, ako hocete sociološko-antropološkoj razini, taj tekst ukazuje na cinjenicu da se muški princip po kome je dosad bilo organizirano ljusko društvo u globalu potrošio i da je taj iskljucivi violentni muški princip donio više zla covjecanstvu nego dobrog, što kazu Dubrovcani – falio je. To znaci da svijet moramo poceti misliti drugacije i moramo traziti nove mogucnosti, nove nacine organiziranja ljudske zajednice, u kojima ce ljudi zivjeti istinskim ljudskim likom. Naravno, u ovom je trenutku vrlo bitno i to što »Zmijin svlak« izaziva veliko zanimanje javnosti jer se radi o izuzetno snaznom antiratnom tekstu. A krik protiv rata nam je i te kako potreban, baš sada.

MIT O BALKANSKOM MUSKARCU

Hocete li se u svojoj reziji referirati na bosanski ili rat uopce?
Bosanski rat u tekstu nigdje se konkretno ne iskazuje, tako se predstava ne mora eksplicitno na njega ni odnositi. S druge strane, ja se ne bavim bosanskim ratnim temama, nego ratom kao ljudskim zlom, bavim se ljudskim sudbinama, razaranjem ljudske duše, kaoticnom situacijom koju stvara rat, ludilom i besmislom te pitanjem kako to sve rastace covjeka... Druga razina je ona o kojoj sam vec govorio, a to je to osjecanje istrošenih koncepata i nestanak istinskih humanistickih ideologija; zelim reci da smo pišuci povijest civilizacije stalno pisali povijest razaranja, a ne stvaranja, da smo u stvari radili u ime ili cak protiv covjecanstva, a ne za prosperitet. To je taj koncept muškog, agresivnog principa. Ovaj tekst na neki nacin otvara i to pitanje – mjesto i odgovornost muškarca u svijetu nasilja koji on stvara – mada je to pitanje u Americi odavno otvoreno. Na našim prostorima, medutim, i danas se malo tko usuduje dirnuti u mit o snaznom, nepogrešivom balkanskom muškarcu...

Je li situacija nakon 11. rujna, kad su se i sami Amerikanci suocili s nasiljem i razaranjem, stvorila bolju atmosferu za Šnajderov tekst, napravila ga aktualnijim?
Ne znam. Mozda. Medutim mislim da se citava situacija oko 11. rujna moze sagledati i s jednog drugog aspekta. Moze se reci da su Sjedinjene Americke Drzave do toga dogadaja bile izuzetno otvorene i propulzivne. Tamo je, prakticki, svako mogao doci i otici a da ne ostane primijecen u njenom prostranstvu, što danas naravno više nije slucaj. Prostori su se suzili... Vremena su teška... olovna. Naravno, ta je otvorenost Ameriku cinila ranjivom iako su gradani imali osjecaj potpune sigurnosti. I, šta se dogodilo? Religiozni fanatici, ludaci i zlikovci, tu su otvorenost, pa ako hocete i to gostoprimstvo, zlorabili... nasrnuli su na najbrutalniji nacin, nasiljem i razaranjem kako vi kazete, na ono što cini Ameriku velikom zemljom, a to je, kazem opet, ta otvorenost, taj osjecaj da tamo ima mjesta za svakog i da nitko nije stranac... Medutim, ono što cini »Zmijin svlak« aktulanijim u ovom trenutku je mislim rat s Irakom. Sama cinjenica da je pojedinac na gubitku, da je porazen, da je zrtva u svakom ratu, ono je što me tjera da se suprotstavim svakom ratnom ludilu, a to je ujedno i ono što »Zmijin svlak« tako snazno apostrofira. Osobno rat drzim potpuno besmislenim i ne smatram da moze biti odgovor ili rješenje bilo kog problema. Dapace, rat je stvaranje problema i u tom kontekstu smatram da ih treba rješavati dijalogom, bez obzira na to koliko ce taj dijalog i ti razgovori biti dugi ili teški... Moramo reci NE ratu.

KRIZA ZATVARA TEATRE

Zašto »Zmijin svlak« postavljate baš u Dallasu?
Vjerojatno zato jer su tamo zainteresirani za njega. Znate, iluzija je – promatrajuci Ameriku s ovih prostora – misliti da u tamošnjem kazališnom svijetu tece med i mlijeko i da ce oni igrati sve što mi napišemo. Ne igraju ni sve dobro što je napisano u Americi i u tom kontekstu smatram da je postavljanje Šnajderova teksta izuzetno znacajno, ne samo za Hrvatsku vec i za ovaj citav prostor. Amerika prolazi kroz veliku ekonomsku krizu, a gdje god se to dešava kao što to dobro znate – kultura je prva na udaru restrikcija. U toku prošle godine zatvoreno je na desetke kazališta... primjerice, zatvoreno je nedavno najbolje kazalište u drzavi Virginia »Theatre Virginia«, koje je uspješno djelovalo trideset godina. Preko noci, svi projekti koji su se radili obustavljeni su... Slicno se moze dogoditi i jednom od najstarijih teatara u drzavi Washington, kazalištu u Seattleu, a nedavno sam saznao da je i poznato kazalište – American Conservatory Theatre iz San Francisca – takoder u vrlo ozbiljnoj financijskoj krizi i da je lako moguce da zatvori svoja vrata. A to je velika institucija, veca od HNK Zagreb, s budzetom od 30-tak milijuna dolara. Vec su u dugu od dva milijuna, a donacije i dotacije su drasticno smanjene, neke cak i ukinute... U toj situaciji, kazalište Undermain u Dallasu, koje se smatra jednim od najboljih malih profesionalnih teatara u SAD-u, a koje je i samo u velikoj financijskoj krizi – najveci sponzor American Airlines mu je prvi put nakon dvadeset godina uskratio svoju pozamašnu novcanu dotaciju – preuzima veliki rizik rada jednog, u suštini, u Americi nepoznatog autora. Smatram to velikom hrabrošcu i iznimnim dogadajem u ovom trenutku.

Tema je sama po sebi teška, jeste li smislili kljuc koji ce ju Amerikancima uciniti zanimljivijom?
Necu raditi klasicnu predstavu, ali ne mislim da imam kljuc, koji ce unaprijed osigurati gledanost. Mene zanima prije svega sadrzaj, a forma predstave ce doci, rodit ce se iz toga. Sadrzaj ce sugerirati pravac i pokazati kljuc koji ce figurativno otvoriti predstavu. Ne vjerujem u unaprijed iznaden odgovor a i nisam klasican redatelj, mnogo je svjetova prošlo kroz mene... Te slike zaboravljenih dogadaja koji ce naci svoje mjesto u predstavi – nosim u sebi, a kako ce se te slicice spojiti, kako cu dekonstruirati Šnajderov diskurs i kako cu rekonstruirati taj svijet u novi kazališni iskaz, u ovom trenutku ne znam. Ali nocnu moru cutim... U glavi nosim slike, impulse, imam viziju, koja ce se konacno otvoriti kroz glumca. Za razliku od kazališta u Hrvatskoj, koje je u mnogome odredeno diktaturom redatelja, americko je kazalište podredeno glumcu. Redatelj je uspješniji ukoliko zajedno s glumcima izgradi svoju viziju, što ne umanjuje njegovu vaznost.

ZNATIZELJNI AMERIKANCI

Vas pitam zato jer naprosto nisam sigurna, u današnjoj situaciji pogotovo, jesu li se americki gledatelji spremni suociti s problemom koji nije izravno njihov?
Istina je da ovo o cemu govori »Zmijin svlak« nije izravno americki svijet, ali za razliku od nas, oni zele nauciti nešto o drugima, zele se pribliziti drugim svjetovima. Zato mi i jesmo ostali izolirani – sve što je strano, za nas je opasno. Amerikanci su oprezni, predostrozni, ali istovremeno i nevjerojatno znatizeljni, vole nauciti nešto što ne znaju. Samo za primjer: ne mozete zamisliti koliko je zadnjih godina u SAD-u objavljeno knjiga o islamu, na sveucilištu su se pojavili tecajevi koji poducavaju o tome – naprosto, oni se zele suociti sa svime što im se dešava... U kontekstu radoznalosti i interesa za drugacije, prijateljima iz kazališta Uundermain postaje zanimljiv i Šnajderov »Zmijin svlak«. Oni zele da ova predstava bude dio njih, da se što duze igra, iako je uvijek pitanje za svaku predstavu koliko ce puta biti reprizirana. U SAD-u jedino mjuzikli imaju dug vijek trajanja.

Kada sam u Dallasu radio »Sarajevo« Gorana Stefanovskog, imao sam ovu istu strepnju koja je temelj vašeg pitanja: koliko ce se puta igrati? A predstava je primljena na nevjerojatan nacin... bilo je neopisivo divno cuti Amerikance u Dallasu kako pjevaju »Kad ja podoh na Bembašu«, i gledati publiku kako prima tu pjesmu o ljubavi, pogotovo kada se glumci na sceni i publika na kraju predstave ujedine, paleci svijece zrtvama Sarajeva... Ja sam veoma ponosan što judi i danas još uvijek pricaju o toj predstavi. Ona je zivjela dugo...

Koliko dugo?
Premijera je bila sredinom ljeta, a predstava je ostala na repertoaru do kraja godine, igrajuci cetiri dana u svakom tjednu. To znaci sedamdesetak repriza, što je za americke prilike mnogo. »Sarajevo« je proglašeno najboljom predstavom Dallasa te godine.

Spomenuli ste sveucilišno kazalište – Vi radite na jednom od americkih sveucilišta?
Šef sam katedre za reziju postdiplomskih studija i assosied chair departmana, što je nešto kao pomocnik predsjedavajuceg na Odjelu za Dramu The Catholic University of America u Washingtonu DC. Moj posao ukljucuje administrativna zaduzenja za program studija i nastavu, predavanja postdiplomcima te mentorstvo studentima rezije. Jedna od obaveza mi je i rezirati na sveucilištu. Imamo vrlo dobro opremljenu kazališnu zgradu, studenti glume, primjerice, tokom studija moraju odigrati pet glavnih uloga u predstavama, a studenti rezije – osim što imaju obavezu tijekom studija na samom sveucilištu izrezirati cetiri predstave u duzini od 30 do 90 minuta – rade i kao asistenti rezije u profesionalnim kazalištima kao što su glasoviti Arena Stage, Shakespeare Theatre u Washingtonu, La Mama u New Yorku, Center Stage Baltimoru, Tayron Guthrie u Mineapolisu, i naravno u drugim kazalištima s kojima imamo dobro razvijene profesionalne veze. Za vrijeme školskih semestara mnogo se radi, posao je zahtjevan jer smo mi, profesori, na usluzi studentima. Ako oni nisu zadovoljni s onim što radimo – loše je za nas.

Kazalište kao domovina

Kakve veze odrzavate sa svojom nekadašnjom domovinom? Vi ste Makedonac, radite li u bivšim jugoslavenskim republikama?
Ovo je, kako kazu Amerikanci, pitanje za milijun dolara. Pokušat cu biti precizan. U trenucima kada je Makedonija krenula putem osamostaljivanja, i kada su se moje granice – od jednog širokog multikulturalnog i višejezicnog prostora – svele na limitirajuci prostor od Ðevdelije do Kumanova, shvatio sam da ne zelim zivjeti u zemlji velicine kutije šibica. To je postao prostor koji samo ogranicava pojedinca i sputava ga, a ja se nisam zelio miriti ni s nacionalizmom, idejama ekstremizma i mrznje. I naravno, zbog svojih demokratskih i liberalnih nazora, bio sam prinuden otici. Danas me mnogi vide kao covjeka bez domovine, iako imam americku domovnicu... Jer, domovina je mjesto gdje pripadate, a oni ne shvacaju da je jedino mjesto gdje ja stvarno pripadam – kazalište. Gdje god se istinsko kazalište nalazilo – moja je domovina... Sve ovo što govorim nekima moze izgledati i pateticno, ali svatko ima pravo na svoje mišljenje, iako je sve to vrlo kompleksno i zamršeno na našim prostorima. Radeci, primjerice, »Blato« u Dubrovniku prošle godine, mogao sam reci da je i Hrvatska moja domovina. Što u stvari ona i jeste. Ja sam u jednom drugom vremenu tu rastao, sazrijevao, radio u Hrvatskoj. Radovao se i tugovao u njoj... No, smatra li Hrvatska mene svojim gradaninom? – to je pravo pitanje... Smatra li me, napokon, i Makedonija svojim, iako sam Makedonac po rodenju? Ja sam tamo kao u drugim krajevima ex-Jugoslavije postajao ono što jesam. Nosim sjecanje na jedno drugo vrijeme i nitko mi ne moze gumicom izbrisati ili oduzeti to sjecanje. S druge strane pak, svoje nacionalno odredenje, cinjenicu da sam Makedonac, smatram sasvim slucajnom. Mogao sam biti nešto drugo, da sam se rodio na drugom mjestu. Zbog svega toga vec desetak godina, na svim papirima koje ispunjavam a koji imaju pitanje »jeste li crnac, bijelac, hispanoamerikanac ili nešto drugo« – sve prebrišem i pišem »ljudsko bice«... To je jedino što mi je preostalo, u ovom trenutku... to da budem ljudsko bice, individua, covjek. U tom ludilu razdvajanja i narcisoidnosti malih razlika, to je bila jedina mogucnost koja mi je preostala i koju mi niko nije mogao uzeti. I taj izbor da budem pojedinac, individua, ljudsko bice, a ne bezlicni dio krda, stada, plemena, sacuvalo me, odrzalo...

Planirate li ostati i dalje zivjeti u SAD?
Nedavno sam se sreo s Goranom Stefanovskim u Londonu, popricali smo onako kao što ljudi u emigraciji pricaju, kao istinski Kunderini karakteri koji usprkos svemu podnose svoju nepodnošljivu lakocu zivljenja i u jednom trenutku je i on, kao i vi, postavio ovo isto retoricko pitanje ali istovremeno i jasno artikulirajuci svoju misao da bismo se obojica mozda trebali vratiti u Makedoniju. Mozda, pomislio sam, ali to, na zalost ne ovisi o nama... A i zašto u Makedoniju? Zašto ne u Hrvatsku?